Ja sam živi dokaz da je trčanje sport za svakog. Nisam počeo kao klinac školovan na atletskoj stazi, nemam neke posebne prirodne predispozicije, nitko me nije nagovorio i uveo u svijet dugoprugaškog trčanja. Ljubav prema trčanju se pojavila za satova tjelesnog odgoja u srednjoj školi i na faksu, ali nikad nisam trčao izvan tog, a naročito nisam pomišljao na utrke. Tek sa 20g počeo sam planinariti i malo intenzivnije se kretati, a '99 sam nakon vojske iznenada i neobjašnjivo dobio želju (točnije fix ideju) da istrčim maraton. S neba pa u rebra. Pripreme su trajale nepunih mjesec i pol, uz dva puta istrčanih 21km kao najdulje dionice. Zagrebački maraton jeseni '99 sam jedva nekako završio za 3:55, uz počasni krug na atletskoj stazi Dinamovog stadiona. Mislim da me to što sam čuo svoje ime sa službenog stadionskog razglasa kao službeno krštenog maratonca stvarno i zapalilo, to i činjenica da sam se usprkos ozljedama i umoru osjećao izvrsno, lagano, poletno.
Zaredale su brojne kraće cestovne utrke po RH, uz osrednje rezultate, ali za jednog rekreativca i samouka sasvim zadovoljavajućih (cca) 1:23:30 na Stareku (21,1km), 36:30 na Novogodišnjoj utrci (9,7km po centru Zagreba), 45:45 na zimskoj ligi Lagvić (Medvednica, 9,7km, brdska). Dvaputa istrčao sam i čazmaski supermaraton (5:59 i 5:39) te još hrpu drugih kraćih utrka. Više od cestovnih volio sam brdske utrke (najdraža slovenska Tek na Grintovec, najteža Europska), a postupno se iz toga prebacio na pustolovne utrke te konačno i najintenzivnije na šumske i brdske ultramaratone. To je zapravo disciplina koja je hibrid planinarenja, orijentacijskog trčanja i ultramaratona - nazvali smo to trekingom.
Treking u Hrvata je započeo čisto planinarskim maratonom po grebenu Mosora (37km teškog brdskog krša) negdje početkom 90-tih, a ubrzo smo se tamo počeli i utrkivati. Na toj, meni najdražoj utrci pobijedio sam dosad 3 puta. Uslijedio je 2003.g. Velebitski treking, trka sličnih karakteristika (trčanje po planinskim stazama sa ruksakom) i duljine 130km. Na njoj sam pobijedio u paru sa Slobodanom Slodom iz Belišća (tada se obavezno trčalo u parovima, zbog opasnosti u planini i novosti discipline) te slijedeće godine u solo konkurenciji (trebalo mi je oko 33 sata, bez spavanja). Pobjedu sam zabilježio još na sličnoj trci obalnim stijenjem Pašmana 2006.g (40km), a sudjelovao sam na barem još 15 takvih ultramaratona zadnjih 4-5 godina. Kruna svega je bila ovogodišnje završavanje najduže takve utrke u Evropi, krug od 165km oko masiva Mt.Blanc, kroz Francusku, Italiju i Švicarsku, uz ogromnu visinsku razliku od preko 9000m uspona.
Uz veliku ljubav prema planinarenju i trekingu pokušavam održati donekle i prisutnost na cestovnim utrkama, iako puno manje nego ranije. Tako redovno trčim martinski polumaraton (osim jedne godine) koji sami i organiziramo, a sa društvom iz kluba ponekad posjetim Čazmu ili napravimo neku drugu ultra-akciju. Planovi za dalje uključuju posjete nekim velikim gradskim maratonima, pikiram na Prag, Pariz, London i Berlin. Nadam se da moj primjer jasno govori da nikad nije kasno početi (moj prvi maraton i prvo pravo trčanje uopće je bilo sa 26g, a ima i primjera kasnijih početaka), a ako vam se svidi onda je nebo granica.
povratak na naslovnu
|
