Trčati sam počeo sasvim slučajno, 1985.g kao učenik 8. razreda OŠ prijavio sam se na tada tradicionalnu trku Dugo Selo - Oborovo (15km), samo da bi tog dana eskivirao nastavu. Još danas se jasno kao dan sjećam svih tih muka, povraćanja, koje sam prošao. I da nije bilo legendarnog Ivana Stareka, njegovih savjeta i bodrenja vjerojatno bih odustao. U čudu sam gledao s kojom lakoćom taj starac trči i to mi je tada bilo nepojmljivo, a sebe sam se pomalo sramio. Prolaskom krz cilj onako iscrpljenog i iznemoglog prožeo me čudan osjećaj zadovoljstva i ponosa. Tada mi je prišao moj sumještanin Miljenko Dokuš, već iskusan trkač, fanatični zaljubljenik u duge pruge i to je bilo kobno za mene.
Ubrzo pod njegovim vodstvom dolazi do osnivanja atletskog kluba "Radnik" u našem mjestu Vel. Ostrni. Okupio je oko sebe hrpu klinaca, organizirao treninge i vodio nas na natjecanja. Naši prvi nastupi na stadionu u Maksimiru izgledali su smiješno. Bili smo fascinirani zbivanjima oko sebe, tartan stazom, pravi mali seljačići. U početku smo uglavnom osvajali zadnja mjesta, ali marljivo smo radili i stvari su se kretale na bolje. 1987g. s navršenih 17g odlučio sam pokušati pretrčati tu magičnu dužinu od 42,2 km. Zagorski maraton Kumrovec-Gornja Stubica činio mi se idealan za taj pokušaj. Valovitu stazu po Zagorskim bregima istrčao sam za 2:57:20 i da nije bilo onog prokletog brda s Gupčevim spomenikom, kojeg sam iznemogavši prehodao, rezultat bi bio poprilično bolji.
Godinu dana kasnije osvajanje 2. mjesta na "Krosu pobjede" u Maksimiru zaslužno je za moj prelazak u AK Dinamo. Imao sam čast da treniram u grupi s takvim velikanima kao što su Mladen Kršak, Mladen Grgić, Nebojša Pešić i Tijana Pavičić. Već nakon dva mjeseca treniranja pod Kršekovom palicom trčim 1500m za 4:20, 3000m za 9:28, a 5000m za 16:08. Te 1988.g. u 11mj. istrčao sam Starekov memorijal za 1:06:44, no tada je to bilo samo tri kruga oko Jaruna, cca 19km. Početkom '89g. aktivni sam sudionik u Dinamovom osvajanju naslova prvaka tadašnje države i krosu u Svetozarevu. Tih nekoliko mjeseci provedenih s tom sjajnom ekipom ostali su u mom sjećanju kao jedan od najdivnijih dijelova mog života. Tu idilu prekinuo je poziv na služenje vojnog roka. Nakon povratka u civilni život pokušao sam se vratiti atletici, istrčao sam još jednom zagorski maraton za 2:50:52, još nekoliko trka, no onda su se pojavile neke nove vrijednosti u mom životu, počeo je rat i život je krenuo drugim tokom.
Nakon 10 godina pauze opet sam se zaželio trčanja. S 20-tak kilograma više, rezultati me baš i ne maze. Uglavnom se u polumaratonu vrtim oko 1:25, vrbovečki polumaraton 1:22:09, zagrebački maraton 3:06:13, sve 2003g. U 2007g prvi put sam istrčao i čazmanski supermaraton za 4:49:48. Uglavnom se sve svodi na nekoliko mjeseci treniranja pa mjesec-dva pauziranja zbog ozljede. Bio sam član AK GEM "Vrbovec", kratko vrijeme u AK "Jastreb" Jastrebarsko, a od 2006.g sam opet doma u AK "MArtin" Dugo Selo. Ne zanosim se više "velikim" rrezultatima, samo bih još želio istrčati jednu cijelu godinu bez ozljede, završiti ultramaraton Zagreb-Vukovar i zajedno sa grupom entuzijasta i zaljubljenika u ovaj sport iz kluba raditi na popularizaciji atletike u Dugom Selu.
povratak na vrh
|
